Kako je moguće snimiti film o Aušvicu bez i jednog jedinog kadra samog logora, bez prikaza zla i užasa u kome su se našli milioni ljudi, bez i jedne mučne scene? Kako je moguće ignorisati saznanje o paklu drugih u neposrednoj blizini, dok čvrsto gradimo i čuvamo sopstveni vrednosni sistem? Pokazati zlo u njegovom ogledalu suprotnosti je autorski zahtevan poduhvat, sa mnogo odgovornosti i prilikom da se definišu nove granice autentičnog.
Nakon pauze od deset godina, upravo to je uspeo engleski reditelj i scenarista Jonathan Glazer, koji je izazvao buru svojim novim filmom. Mnogo je razloga zbog kojih ovaj film treba gledati u bioskopu: prvi put je primenjena nova tehnika zvučnih efekata za koju je zaslužan Johnnie Burn. Ovi efekti koji su iz pozadine diskretno ali stalno prisutni, uz izuzetno sugestivnu muzičku podlogu autora Mica Levi, gledaoca čine od prvog do zadnjeg kadra izloženim prigušenim zvucima logora.
Postoje psihološke studije koje precizno objašnjavaju kako je slici potrebno par desetinki sekunde da bude procesuirana ljudskim okom i da joj se da značenje – međutim zvuku je potreban neuporedivo manji deo tog perioda jer momentalno dolazi do obrade informacije u delu mozga zaduženom za to. Zvučne impulse primamo bez selekcije i oni ostaju u našoj podsvesti čak i kada deluje da ih ne registrujemo. Verovatno su reditelju i ekipi ova interesantna saznanja bila od velike važnosti kada su odlučili da svoje ideje upotpune na ovaj način. Međutim, nisu tehnički usavršeni detalji ono što je ovaj film podiglo na tako visok nivo: prikazom idiličnog života jedne porodice koja deluje nezainteresovano za suštinsko zlo koje ih svaki dan okružuje, reditelj je kroz savršenu suprotnost temi koju oslikava dao precizan uvid kako to izgleda kada ignorišemo nešto što je pored nas.
U prvom planu je SS oficir Rudolf Hess, istorijska ličnost, koji sa suprugom Hedwig i petoro dece živi u kući snova: bajkovita unutrašnjost, veliki rajski vrt prepun divnih biljaka, bazen za decu, staklenik, negovani ružičnjak gde se provode opuštajuća popodneva… I svu tu bajku deli samo jedan zid i žica od logora Aušvic.
Reditelj se odlučio za neobičan način snimanja: nakon što je svega par stotina metara od stvarne lokacije, koja je inače zaštićena, pronašao odgovarajući objekat, izvršena je kompletna rekonstrukcija da sve bude identično pravoj kući i vrtu nemačkog naciste. Postavljene su desetine fiksiranih kamera u kući i bašti. Scene su paralelno snimane sa više kamera a reditelj i ekipa su sve pratili na monitorima u objektu neposredno uz kuću. Taj sistem koji se koristi za snimanje rijaliti programa doprinosi utisku dokumentarizma a korišćenje isključivo dnevnog svetla daje utisak kao da krijući posmatramo porodicu Hess.
Kontinuirano pratimo privilegovani život imućne porodice. I gledalac je od prvog momenta svestan da se porodica navikla na sve ono od čega se posmatraču spuštaju ledeni prsti niz kičmu a stomak se skuplja na veličinu zrna graška: dok sede za stolom, ručaju i razgovaraju – prigušeno se čuje lavež besnih pasa; dok prate decu u školu – nazire se vriska sa druge strane zida; dok uživaju u divnom zelenilu u vrtu – svesni smo zlokobnog brujanja peći; dok ispred kuće slave rođendan oca porodice – sa strane se diže gusti crni dim iz krematorijuma; dok se deca igraju u sobi – u daljini se čuju besni povici i pucnji; kada uveče mirno spuste glavu na jastuk, sve sobe su okupane narandžastom svetlosću – od visokih peći iz kojih se konstantno uzdiže plamen.
Supruga Hedwig je bila posebno ponosna na svog životnog saputnika, koji je bio glavnokomandujući ovog logora od 1941. do 1945. godine. Sebe je nazivala kraljicom Aušvica. Kada je njen suprug dobio privremeni premeštaj u okolinu Berlina, ona je odbila da ide i ostala sa decom u toj kući koju je smatrala vrhuncem uspeha na društvenoj lestvici. Kada je on uhapšen, osuđen i pogubljen 1947. godine, ona je kao i sve supruge ratnih zločinaca takođe uhapšena ali i puštena nakon godinu dana. 1952. godine je izdala knjigu koja jasno ocrtava njeno nacističko opredeljenje. Posedovala je pansion od čije rente je imala izvor prihoda. Ostala je verna ideji nacizma do kraja života 1995. godine.
Verovatno bi stručnjaci za mentalno zdravlje mogli dati valjano objašnjenje za savršenu ravnodušnost u abnormalnim okolnostima, kao i viđenje na koji način su se razvijala njihova deca u takvim uslovima. Ta banalnost nasuprot paklu koje kao gledaoci stalno prigušeno čujemo ali ne vidimo – je ogledalo u kome svako sebe treba da pogleda. Film nesumnjivo pred svakog gledaoca stavlja pitanje: šta je to što „ja” ne vidim i zašto?
Kadrovi koji se smenjuju pred našim očima, pored upečatljive simbolike o kontrastu, nose i teskobu od koje pluća bivaju sve manja a disanje sve pliće. Iako nema dinamične radnje, gledalac je u stalnom iščekivanju. Ono što šalje poruke na najdubljem nivou su, na prvi pogled, svakodnevne obaveze koje su suštinski pozitivne. Kada uzmemo u obzir apsurd kom svedočimo, obični postupci dobijaju nezamislive asocijacije. Rutina oca, koji svako veče brižno proverava da li su svi prozori zatvoreni i sva vrata zaključana, brinući za sigurnost porodice, je nešto što posebno izaziva jezu: on ide iz prostorije u prostoriju i kada utvrdi da je sve zaključano, gasi svetlo. Kamera svaki put ostaje u prostoriji u kojoj je on ugasio svetlo i zatvorio vrata. I gledalac svaki put ostaje sleđen u jednoj po jednoj mračnoj sobi svestan pakla sa druge strane zida.
Da li smo kadri da izađemo iz mraka?
Da li je neophodan stalni podsetnik da zlo nikada ne spava?
Fantastičan direktor fotografije Lukasz Zal maestralno niže kadrove. Znamo ga po saradnji sa izuzetnim poljskim rediteljem Pawelom Pawlikowskim, na filmovima “Ida” i “Cold War”, a bio je i u ekipi koja stoji iza prekrasnog filma “Loving: Vincent“. U glavnim ulogama su Sandra Huller, jedna od vodećih glumica evropske kinematografije i Christian Friedel koji je sjajno oslikao ravnodušnost beskompromisnog naciste.
Bojana Simović
Naslovna fotografija: I Wonder Pictures
