Proteklih mesec dana serija „Baby reindeer” podiže veliku prašinu i obara sve rekorde gledanosti: tokom prve tri sedmice od početka emitovanja je zabeleženo preko osamnaest miliona gledalaca. Međutim nije lako osvrnuti se na ovaj svojevrstan fenomen. Ne zato što se kvalitet dovodi u sumnju – on je neosporan i ova serija pomera neke granice na način koji nije do sada viđen. U pitanju je velika odgovornost otisnuti se u tematiku koju ova serija ogoljava do srži. Postoji nekoliko segmenata koji su klizav teren za nekoga kome psihologija nije struka. To zahteva razborito, promišljeno i delikatno izjašnjavanje. Unapred molim za oproštaj ukoliko neko bude povređen sledećim redovima.
Ono što je glavni adut ove serije je činjenica da o vrlo osetljivim događajima govori glumac koji je zaista sve to doživeo: on je autor serije i tumači sebe u glavnoj ulozi. To, po inerciji, ne mora garantovati kvalitetan sadržaj – postoji veliki broj diskutabilnih kinematografskih ostvarenja snimljenih po istinitim događajima. Međutim, ovde imamo neku novu kategoriju. Glumac Ričard Gad je deset godina nakon događaja, koje pratimo kroz sedam polučasovnih epizoda, rešio da svoje najdublje izazove pretoči na televizijski ekran. Teško je i zamisliti kako se osećao da dan po dan, razgovor po razgovor, reč po reč ponovo preživljava takvo iskustvo – i to ispred kamera. Hrabro i odvažno.
Doni, glavni lik u dvadesetim godinama, iz rodne Škotske stiže u London i obilazi audicije prateći svoj san: da postane stand up komičar. Priča počinje bezazlenim susretom, u kafiću gde on radi kao barmen. Jednog dana se pojavljuje četrdesetdvogodišnja Marta, na prvi pogled vedra i neposredna. Ono što počinje kao neobavezni razgovor, duhovito i uz dosta britanskog crnog humora, uskoro aktivira unutrašnje senzore i Donija i gledaoca: Marta počinje dolaziti svaki dan u kafić i jednostavno ne pušta Donija na miru. Veoma vešto ga uvlači u razgovore, kao pauk koji plete mrežu oko plena. Ona ubrzo počinje svakodnevno slati Doniju na stotine mejlova. Marta nezaustavljivo ulazi u sve pore njegovog života, u nekoj vrsti platonskih maštanja o nepostojećoj emotivnoj vezi. Gledaoci, kao posmatrači, ne mogu da ne osete teskobu ali i nevericu njenom odlučnošću kojom ofanzivno prelazi sve granice. Doni ubrzo saznaje da je njena verzija priče o sopstvenoj velikoj karijeri u advokaturi samo delimično tačna: Marta je izgubila dozvolu za rad jer je izdržavala zatvorsku kaznu zbog istovetne situacije u kojoj se našao Doni: progonila je druge osobe. Tokom naredne dve godine Marta mu je uputila više od četrdesetjedne hiljade mejlova i preko tristapedeset sati govorne pošte.
Gledaocima je jasno da Marta ima složene unutrašnje konflikte i da je verovatno neophodno da bude pod terapijom i konstantnim nadzorom lekara. Ipak, teško je povremeno oteti se potrebi za saosećanjem prema toj ženi. Marta evidentno krši i zakon ali i sve etičke kodekse: njeno ponašanje žonglira ivicom provalije u koju uvlači one na koje se obruši. Ona pokazuje neverovatan raspon prenaglašenih osećanja: od ushićene samouverenosti kada se ustremi na objekte svoje nezajažljive potrebe za dominacijom, do duboke potištenosti i očiglednih, teških depresivnih epizoda. Ono što gledaoci nakon prvobitne zatečenosti konstatuju je da Doni „ne ume” da se naljuti. Ljutnja nije agresija već zdrava emocija koja se budi u trenutku ugroženosti i nepravde. Prateći toksičnu dinamiku njihovog odnosa, gledaoci shvataju da ni jedno od njih dvoje nema sposobnost postavljanja granica – samo što se nalaze na suprotnim polovima.
Krhki mentalni sklop preosetljivog Donija je dobro sakriven. On je klinički primer duboko anksiozne ličnosti koja je u svakodnevnoj komunikaciji uvek ljubazna, smirena i prijatna osoba. Da – ali u kontaktu sa većinom čije se mentalno zdravlje ne dovodi u pitanje. Onog momenta kada se u okolini pojavi manipulativna osoba narcističkih crta ličnosti – takav mentalni sklop nepogrešivo detektuje nesigurne pojedince sklone autodestrukciji.
Kao što je Doni.
I baš kada se u neverici pitamo kako je moguće da se stvari toliko upadljivo otimaju kontroli, nakon treće epizode dobijamo uvid šta je Doni preživeo par godina ranije. Zbog novih gledaoca ne bih otkrivala detalje. Činjenice iz prošlosti bacaju novo svetlo i kockica po kockica nalazi svoje mesto u složenoj konstrukciji Donijevog lika, koji nosi u sebi duboko zakopanu traumu.
Trauma nije samo jedan događaj. Trauma je bilo koje iskustvo sa kojim osoba ne može da se nosi i koje uslovljava da nervni sistem ispadne iz ravnoteže. Psiholozi tvrde da način na koji osoba pokušava da prođe kroz traumu direktno zavisi od kapaciteta regulacije sopstvenih emocija. A taj kapacitet je najčešće „zaleđen” usled neprerađene traume. Odnos koji imamo prema sebi se oslikava na odnose sa drugim ljudima. Psiholozi kažu i da ako osoba nosi ranija traumatska iskustva, u stresnim situacijama će automatski razmišljati na način: „Nešto nije u redu sa mnom “, umesto: „Nešto nije u redu sa ovom situacijom”. Toksičnom odnosu sa drugima prethodi izgradnja toksičnog odnosa sa sobom. U svetlu tih saznanja, postaje jasnije zašto kod Donija ne postoji otpor kada se našao u disfunkcionalnom odnosu sa manipulativnim sociopatom. Struka kaže da osoba nije svoja kada reaguje na okidače – postaje ono za šta misli da treba da bude kako bi preživela.
Nije lako proniknuti u srž nasilničkog odnosa jer patologija koja se ogleda u „privrženosti” nasilniku zahteva stručno vođenje. Taj složen proces prolaženja izlaza iz tamnih hodnika duboko potisnutih trauma zahteva ogromnu snagu već iscrpljenje osobe. I nije dovoljno udaljiti se od ljudi koji povređuju – treba se udaljiti i od verzije sebe koja ljudima daje moć nad nama. Strašnije od Martine nekontrolisane manije da opseda druge je nepostojanje primenjivih mehanizama zakona da se zaštite oni koji su izloženi takvim presijama. Kada se Doni nakon šest meseci odvaži prvi put (od nekoliko pokušaja) da prijavi Martu i kada se trudi da opiše pakao kom je izložen dvadesečetiri sata dnevno, prvo pitanje koje mu u policijskoj stanici postavljaju je: „Zašto niste ranije prijavili? Šta ste čekali do sada?”
I pored tog duboko neprofesionalnog i neetičkog reagovanja onih koji bi trebalo da su glavna poluga pokretanja sa mrtve tačke, to pitanje je najveći poraz. Pitanje koje lomi već iznurenog Donija, rastrojenog od izloženosti pataloškom manipulatoru, skrhanog od ranije doživljenih trauma, dezorijentisanog jer ne vidi izlaz iz apsurdne stvarnosti. Traume nikoga ne čine otpornijim. Traume ne stvaraju imunitet. Naprotiv – otežavaju i koče život a osoba koja im je izložena ima smanjenu percepciju. Iskrivljena slika stvarnosti, kao koncentrični krugovi, obavija sve segmente života i ostavlja dalekosežne posledice.
Zbog svega pomenutog autor i glavni glumac Ričard Gad zaslužuje najdublje razumevanje. Ovaj Škot koji je diplomirao englesku književnost i pozorišne studije na Univerzitetu u Glazgovu je svoje iskustvo prvobitno pretočio u pozorišnu predstavu za „Edinburški Frindž Festival” 2019. godine, gde je dobio „Olivijevu nagradu”. Glumica Džesika Ganing je zastrašujuće ubedljiva u ulozi nepokolebljive Marte: veličanstvena u oslikavanju osobe koja je u nesagledivom raskoraku sa sopstvenim bićem. Ričard se odlukom da svoje najosetljivije izazove pruži gledaocima na dlanu, uhvatio u koštac sa nadmoćnim neprijateljem. Ovim originalnim pristupom je više učinio za osobe izložene manipulativnim predatorima nego većina javnih osuda, peticija ili skupova podrške. Marta nije jedini predator u njegovom životu. Zbog toga je i poštovanje koje on izaziva još veće.
Čak i kada u poslednjem kadru serije uvidimo zapanjujuću mogućnost nekog sasvim novog razvoja događaja.
Bojana Simović
Naslovna fotografija: https://www.instagram.com/clerkenwellfilms
