Ovo nije još jedan tekst o slavnom glumcu, o njegovim filmovima, fantastičnim ulogama, i brojnim nagradama. Ovo je priča o jednom hrabrom dečaku – Entoniju Hopkinsu.
O dečaku za koga su prvo rekli: on ne voli da se igra, on ne voli da priča, on ne voli da se druži, on ne voli školu, on ne voli… O dečaku koga su pokušali da definišu, ne znajući kakav on bogat unutrašnji svet ima.
Zbog očitih neuklapanja u društveno-obrazovne standarde, porodica malog Entonija teška srca je odlučila da je za dečaka bolje da se školuje kod kuće. Međutim, školsko gradivo je i kod kuće delovalo kao nepremostiva prepreka za Entonija. Nije uspevao da usvoji lekcije i pored zajedničkog truda. Njegovi posvećeni roditelji nisu znali da dečak pati od disleksije. Ovaj jezički poremećaj je definisan teškoćama u kodiranju pojedinih reči, što uzrokuje probleme u čitanju i sticanju veštine pisanja, pa često te osobe misle na neverbalan ili vizuelni način. Možda tu leži delić odgovora kako je jedan natprosečno inteligentan dečak, izrazito kreativan, sa različitim umetničkim sklonostima, uspeo da savlada početna ograničenja tokom života. Entoni Hopkins je izuzetno plodan stvaralac, većini poznat kao sjajan glumac. Ali on je i fantastičan kompozitor i sjajan slikar, posvećen humanitarnom radu.
Srećom po malog Entonija, otac i majka su sa sinom strpljivo čitali naglas, enciklopediju za enciklopedijom. Roditelji su intuitivno radili baš ono što mu je bilo potrebno, jer je za decu sa disleksijom upravo slušanje, najbolji način učenja. Možda nije uspevao da savlada tablicu množenja u propisanom periodu, ili čitko piše i čita sva slova, ali je zato svakim danom usvajao sve više enciklopedijskog znanja iz opšte kulture – ono što većina druge dece nije znala. Godine slušanja, čitanja i vežbanja su dale rezultate, pa je Entoni Hopkins već kao tinejdžer samostalno čitao književne klasike. U jednom intervjuu je rekao: „Znao sam da nisam glup. Bio sam vrlo bistar, vrlo pametan, samo mi je trebalo mnogo godina da zaista poverujem u to.” Od detinjstva je crtao, slikao, pevao, svirao klavir. Oduvek je voleo glumu, a tu ljubav je prepoznao Ričard Barton, koga je Entoni upoznao u petnaestoj godini života. Slavni glumac je podstakao mladića da se okrene pozorištu. Nakon završetka srednje škole u rodnom Velsu, sa sedamnaest godina uspeva da upiše Velški koledž muzike i drame u Kardifu. Nakon diplomiranja, usavršavanje nastavlja na Kraljevskoj Akademiji dramskih umetnosti u Londonu. Tada počinje uspešna pozorišna karijera Entoni Hopkinsa. Tokom 60-ih godina prošlog veka, odigrao je mnoge klasične ali i moderne uloge i privukao veliku pažnju. Čuveni Ser Lorens Olivije ga je pozvao da se pridruži Kraljevskom državnom pozorištu. Ser Olivije, u svojim memoarima, između ostalog piše: „Ima jedan mladi, obećavajući glumac zvani Entoni Hopkins. Njega zovem da me zameni u ulozi kada sam ja bolestan.”
U potrazi za novim glumačkim iskustvima, Entoni odlazi na par audicija; 1967. godine kreće njegova televizijska, a uskoro i filmska karijera. Tokom 70-ih on briljira, a uskoro se i Holivud zainteresovao za njega. Taj uzlet, jednog od nesumnjivo najvećih glumaca našeg vremena je sa sobom nosio i mnogo izazova. Posle par godina problema sa alkoholom, Entoni je ovu pošast 1975. godine zauvek ostavio u prošlosti. Na svom zvaničnom Fejsbuk profilu, veliki glumac se svakih par sedmica obraća svojim obožavaocima, u formi kraćih video klipova. Krajem decembra prošle godine, u jednom takvom videu Entoni kaže: „Srećna nova godina svima. Svi se lepo zabavljajte, a kada budete mamurni setite se mene. Zadnji put sam bio mamuran pre 48 godina, ali tada sam prestao da pijem. Zatražio sam pomoć i moj život se promenio.” Kao već renomiranom i cenjenom stvaraocu, na početku šeste decenije života, njegov tim lekara otkriva određene neurološke smetnje. Uz dalje analize je potvrđeno da je Entoni
rođen sa jednim spektrom autizma, sa akcentom na Aspergerov sindrom. To nije mentalna bolest, već razvojni poremećaj koji u lakšim oblicima, kao kod slavnog glumca, predstavlja izraženu različitost. Osobe sa ovim sindromom često nisu sigurne kako da se ponašaju u društvu, što zna voditi do poremećaja društvenih kontakta; sklone su boravku u svom svetu, obuzeti svojim interesovanjima; mogu dugo i naširoko razgovarati isključivo o omiljenoj temi, mogu bezbroj puta ponavljati omiljene fraze ili rituale; imaju izrazitu memoriju pa svoja interesovanja usmere ka jednom ili dva polja; veoma su talentovani za razne vrste umetnosti. Ova kompleksna slika o omiljenom glumcu možda daje nagoveštaj svestranosti velikog umetnika: Entoni Hopkins svakodnevno slika u svom ateljeu, u kući u Kaliforniji. Na platnima koja prikazuju njegov unutrašnji svet prepoznajemo veliki pokretačku snagu i ljubav prema životu. Sav prihod od prodatih slika ide u humanitarne svrhe.
Entoniju je kroz detinjstvo muzika bila oaza. Kaže da je ceo život u mislima nosio mnoge kompozicije, koje je povremeno zapisivao. Ali niko nije znao za to. Pošto je holandski violinista Andre Riu bio među onima koje slavni glumac izuzetno poštuje, Entoni je došao na ideju da mu pošalje svoju kompoziciju, zamoli za utiske, ali da ne kaže odmah da je on autor. Kada se Andre Riu javio nakon određenog vremena i uputio najveće komplimente na račun autora valcera, rekavši da je kompozicija uzbudljiva, romantična, strastvena, dirljiva – usledilo je veliko iznenađenje kada se saznalo da je valcer komponovao upravo Entoni Hopkins u najranijoj mladosti. Ovaj valcer je izveden 2011. godine u Beču, orkestrom je dirigovao Andre Riu, a specijalno za tu priliku Entoni je stigao iz Los Anđelesa, da bude počasni gost. Te večeri je, u stvari, prvi put čuo svoje delo u izvođenju orkestra – 50 godina od nastanka. Ovaj prekrasni valcer, koji dodiruje najtananije delove bića i pokreće buru emocija, možete pronaći i slušati pod nazivom “And The Waltz goes on”.
Usamljeni dečak, koji je zbog smetnji teško pratio školsko gradivo, postao je jedan od najvećih umetnika svog vremena. Često se preko društvenih mreža obraća ljudima koji ga vole i poštuju, znajući koliko je podrška bitna: „Ono što imaš, mnogi možda mogu imati. Ali ono što jesi, niko ne može biti. Ne osećam potrebu da se dokazujem. Sve je drugačije kada vam ne bude bitno šta će ko misliti.”
Poslednjeg dana prethodne godine Entoni Hopkins je napunio 86 godina. Aktivan je, voli da pešači, a u video klipovima koje objavljuje na društvenim mrežama, tokom šetnje, dok kuva ili svira klavir, on nenametljivo, nepretenciozno, a sažeto i direktno, deli svoje iskustvo: „Celog života sam tražio istinu kao smisao života. Jedino za čim žalim je svo to vreme, protraćeno u potrazi, da bih konačno shvatio: istina je – da nema istine. Živim u stalnom, srećnom iznenađenju. Živite i uživajte u životu, ne postavljajući mu nikakva pitanja.”
Bojana Simović
Naslovna fotografija: https://www.instagram.com/anthonyhopkins/
