Ogist Renoar, jedan od najcenjenijih francuskih slikara XIX veka, predstavlja redak primer konstantne promene. Dok se većina slikara trudila da izgradi svoj prepoznatljiv stil, Renoar je tokom svoje karijere prolazio kroz više faza. Da li je to ogledalo njegovih unutrašnjih transformacija ili potreba da istražuje svoje granice – ne možemo sa sigurnošću znati. Ono što je izvesno je činjenica da njegov opus predstavlja kolekcija neverovatno izražajnih slika sa istančanim osećajem za detalje. Majstor atmosfere, neponovljiv, hrabar u istraživanju svog dara.
Rođen 25. februara 1841. godine u Limožu, od ranog detinjstva je pokazivao izuzetan smisao za crtanje. Porodica je bila skromnih primanja, pa je Renoar već sa trinaest godina zarađivao svojim darom. Njegova sposobnost za sitne detalje ga je odvela u fabriku porcelana, gde je kao šegrt oslikavao cvetiće na posuđu. Nakon preseljenja u Pariz, Renoar je veći deo rane mladosti proveo u Luvru proučavajući dela velikih slikara gde je sa štafelajem, po strani, slikao po ugledu na čuvene umetnike. Nakon godina strpljivog razvijanja svog talenta, Renoar je primljen u Školu lepih umetnosti u dvadesetprvoj godini.
I odmah postaje deo novog pokreta: impresionizma. Iako je akademsko slikanje tada bilo jedini način da neki slikar bude prihvaćen i da izlaže na zvaničnom Salonu, mladi i inovativni impresionisti su odbacili propisane metode i krenuli novim putem. To je izazvalo revoluciju u slikarstvu. Renoar, Mone, Pisaro i Sisle, mladi slikari puni entuzijazma i spremni da istražuju nove metode, osnivaju Društvo umetnika i organizuju prvu impresionističku izložbu 1874. godine. Zvanična kritika je oštro dočekala ovaj događaj. Nakon izostanka podrške u zvaničnim krugovima i finansijskog kraha, Društvo umetnika se raspalo. Ali ova njihova jedina izložba je izuzetno značajna jer se javnost pobliže upoznala sa impresionistima.
„Slikanje se uči u muzeju. Ne mislim da treba, dok sam u Luvru, da sastružemo stari lak sa slika kako bismo otkrili male tajne i postali Rubens ili Rafael. Treba slikati sopstveno vreme. Ali tamo, u muzeju, stižemo slikarski ukus koji sama priroda ne može da nam da. Kada odemo na neko lepo mesto u prirodi, mi ne kažemo: „Želim da budem slikar” – to kažemo kada stojimo ispred lepe slike.”
„Seoska staza u leto” (1874.) predstavlja klasičan primer impresionizma sa pejzažom kao osnovnim motivom. Zelenilo kroz koje prolaze žena i dečak oslikano je brzim i lakim potezima četkice. Treperava svetlost koja se prelama na vlatima trave prikazuje životnost prirode. U daljini vidimo par, takođe u šetnji. Gusta tekstura slike majstorskim umećem lako prelazi kroz tonove svetlih boja.
“La Grenujer” (1869.) je izletište koje su Renoar i Mone proslavili na svojim slikama. Omiljeno mesto za odmor, šetnju i kupanje pored Sene je ovekovečeno imresionističkim stilom. U rajskom zelenilu, isprekidanim potezima četkice su nanošene svetle boje koje se stapaju u fantastičnoj igri svetlosti. Lišće kao da treperi, reka svetluca a figure posetilaca upotpunjuju prikaz opijenosti životom. Neuhvatljivi efekat svetlosti doprinosi da imamo utisak da se osrtvce i čamci kreću.
I pored osude od strane kritike i neprihvatanja novog pravca, presudan momenat je kada član visokog društva Šerpantje ugovara sa Renoarom da mu umetnik naslika portret supruge sa ćerkama. Ovom slikom je Renoar učestvovao 1879. godine na zvaničnom Salonu i dobio odlične kritike. Tada počinje dobijati sve više poziva i u ovom periodu je najčešće slikao portrete. Istražujući novi motiv on se vešto poigrava sa linijama. A onda nastupa preobražaj, kada Renoar u paletu boja uvodi plave, zelene i crne tonove i time krši osnovni postulat impresionizma koji koriste samo svetle boje. U periodu 1881.-1885. godine nastaje čuvena slika „Kišobrani”. Lica i dalje imaju impresionistički odsjaj svetlosti ali Renoar zapanjujuće vešto koristi crnu boju, koja haljinama na slici daje izuzetnu mekoću i dubinu. Bez obzira na kišnu atmosferu i tamnu odeću, slika odiše vedrinom i toplim emocijama.
„Devojke za klavirom” (1892.) predstavljaju novi, biserni period Renoara, koji odražava mek stil, nejasni prelazi između boja, pretapanje tonova. Više ne stavlja akcenat na konture, već naglašavanjem volumena stvara novi odraz. Pred našim očima se izuzetno suptilno smenjuje više paleta boja koje su znalački osenčene.
„Iz godine u godinu, iz meseca u mesec, Renoarovo slikarstvo se razvija jednostavno kao što se cvet rascvetava ili kao što voćka sazreva.” -Oktav Mirbo (1848.-1917.), francuski novinar, romansijer i dramski pisac.
Bojana Simović
Naslovna fotografija: https://www.instagram.com/arthistoryfeed/
