Kada je konstrukcija nekog filma bazirana na sasvim (ne)običnom događaju, a glavni adut nisu šokantni preokreti već izuzetno kvalitetno osmišljen scenario – receptori gledaoca se pojačaju na maksimum.Nemački film reditelja Ilker Catak koji je ujedno i autor scenarija sa Johannes Duncker, je jedno od najvećih kinematografskih iznenađenja u protekloj godini. Film „Zbornica” vešto vođenom radnjom uperuje reflektor na možda i najkompleksniju problematiku: obrazovni sistem.
Tokom jedne sedmice, u jednoj osnovnoj školi u unutrašnjosti Nemačke pratimo Karlu, mladu nastavnicu, sa stažom od celog jednog polugodišta. Karla jasno oslikava jednu čistu dušu, punu ljubavi za decu i predanog zaposlenog.
Ovakva jedna duša, nagrađena vrlinama velikog čoveka, se nađe u epicentru neprijatnih događaja. Okosnicu radnje predstavlja činjenica da se u školi pojavio problem krađe. Nestaju stvari i vrednosti ne samo kod dece već i među zaposlenima. Prateći kruta pravila, gledaocima se otkriva sav besmisao obrazovnog sistema. Sa jedne strane, neophodno je što pre pronaći počinioca. Sa druge strane to je gotovo nemoguće uz krute procedure koje propisuje ministarstvo prosvete. Vodeći računa isključivo o praćenju instrukcija, direktorica škole ali i većinski nastavnički kolektiv svojim jednosmernim sprovođenjem pravila produbljuju komplikovanu situaciju u kojoj su se svi našli. Dojučerašnje radne kolege se nađu u procepu između razumnog rešavanja evidentnog problema i pokušaja da, opravdavajući neupotrebljiva pravila, ostanu potrebni sistemu koji urušava ljudskost.
Nedostatak radnog iskustva, pa i životnog, mladu Karlu ne sprečava da nepokolebljivo stane na stranu istine. Uprkos strahu i nesigurnosti, Karla se suočava sa krahom svojih snova. Prosveta koju bezuslovno voli joj pokazuje svoje zube. Kada shvati da su jasna pravila na papiru nešto sasvim drugo u praksi, mlada nastavnica svesno sebe ostavlja po strani. Svojim postupcima daje lekciju i kolegama, daleko iskusnijim i (trebalo bi biti) mudrijim, ali i deci: da će se uvek naći neko, makar i pojedinac, ko neće odustati od njih.
Film „Zbornica” otvara mnoga pitanja, a takođe i upire prstom u jednu od najosetljivijih tema: koliko smo svesni odgovornosti vaspitanja dece, i kao roditelji i kao prosvetni radnici? Veliki raskorak između razvoja novih generacija i školstva koje više ne bi smelo da koristi nekadašnje, prevaziđene mehanizme je stvorio jednu vrstu vakuma. Ogroman jaz između dece sa jedne strane, prosvetnih radnika sa druge i roditelja sa treće strane, sasvim sigurno vodi u sunovrat. Trebalo bi da postoji samo jedan interes: zdrava i ostvarena deca.
Film nedvosmisleno pokazuje kako se i neka dakeko uređenija društva bore sa istim problemima kao i mi ovde. Raskorak između tehnološkog i duhovnog razvoja je ogroman, na štetu onih koji su budućnost. U nekom trenutku smo svi skliznuli u besmisao neupotrebljivih pravilnika i administrativnih apsurda, koji su sasvim sigurno skrenuli fokus sa najbitnijeg zadatka svih nas – podizanje budućih generacija ima smisla jedino ako će one biti bolje od nas. I pored toga što gledalac ostane zatečen poslednjim kadrom jer deluje da dođe iznenada, to je odličan potez reditelja. Takav “otvoren” kraj nas neprijatno kucka prstom u leđa, da svako pojedinačno ispita ličnu poziciju. I Rubikova kocka u poslednjem kadru, kao simbol nepremostive zagonetke, se može savladati uz promišljeno i predano delovanje.
Leonie Benesch će uloga nastavice Karle sasvim sigurno ostati upisana sjajnim slovima u njenu biografiju. Mlada, a samosvesna; nesigurna, a hrabra; nežna, a jaka: kao neki vitez koji bdi nad decom. Prvi put smo je zapazili u Hanekeovom filmu “Bela traka”, koji je nagrađen Zlatnom Palmom u Kanu 2009. godine. Tada je mlada glumica dobila „Nagradu za mladog umetnika” i „Nagradu za novo lice”. Izuzetno uspešna kombinacija je kada mladi reditelj angažuje iskusnog direktora fotografije kao što je u ovom slučaju gospođa Judith Kaufmann. Krupni kadrovi i fokus na neverbalnom izrazu lica glavne junakinje su doprineli dramatici i izvrsno ispratili rediteljsku zamisao. Fantastični kompozitor Marvin Miller je diskretnom muzikom koja suptilno pojačava napetost, kao u nekim od najboljih pozorišnih predstava, zaokružio kompletnu priču i potvrdio da je vrhunski poznalac svog zanata.
Film “Zbornica” je odlična polazna tačka iz koje bi mogli da napravimo zaokret: da dopustimo kvalitetnim, inspirativnim nastavnicima da nas uvere kako naša deca zaslužuju bolje odrastanje i obrazovanje. Ne zato što su to naša deca: to su budući ljudi koji bi trebalo da budu uzor osetljivim dečijim dušama dok stupaju stazom odraslih.
Bojana Simović
Naslovna fotografija: https://www.instagram.com/lighthousecinema/
